Moguće je da su, na prvi pogled, Kastelova poezija i njena forma zatvoreni onako kako je zatvoreno more nebu ili pučina ne/vičnu plivaču? Ali, onim drugim pogledom, za kojim žudi svaka dobra poezija, ispod ”kože” njegova pjesničkog jezika otkrit ćete sjaj njegovih metafora i mrežu metonimija koji grade jedan svijet sazdan od nepotrošive simbolike Mediterana (i Mediteranaca). Navedemo li neke ključne riječi kao što su: more, dubina i prostranstvo, brodovlja i olupine, kosti i hridi, jedra i katarke, mornari i djeve, sunca i koralji, mreže i meduze, boravak ili odlazak itd, dobit ćemo predstavu onoga oko čega se ovaj pjesnički kosmos gradi. Ove su pjesme ”živi“ arheološki ostaci, takoreći, ovo su plutajuće amfore sa jednog strasnog pjesničkog istraživanja i putovanja korpusima mediteranske simbolike, mediteranskog duha i njegova tijela. VIŠE
